Što je govorio jedan od autora Memoranduma SANU-a, kojem je posvećena izložba na Danima srpske kulture? "Jadna nam je država"

Naime, riječ je o poznatom srpskom povjesničaru umjetnosti, sveučilišnom profesoru, književniku i akademiku, unuku predsjednika Hrvatskog sabora Bogdana Medakovića, rođenom upravo u Zagrebu 1922. Iz kojeg je zbog ustaša pobjegao 1941. u Beograd, gdje je umro 2008.

"Memorandum nam nije prihvatljiv"

Ali, to što dolazi iz jedne od najznačajnijih zagrebačkih obitelji - koja je hrvatskoj metropoli ostavila odabrana djela likovne i primijenjene umjetnosti, osobne predmete, odlikovanja, rukopise, knjižnu građu i dokumentaciju te palaču Medaković na Zrinjevcu - ne izaziva pozornost kao činjenica da je Dejan Medaković bio jedan od autora Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).

"Izložba, koja je simbolička gesta povratka Dejana Medakovića u njegov grad, kod nekih ljudi može izazvati nesporazum i nerazumijevanje. I ne treba nas čuditi što je tako. Jer od vremena historijske uzajamnosti između Srba i Hrvata, slijedila su i vremena razvrgavanja te uzajamnosti, i negiranja te uzajamnosti. Ima mnogo razloga da smo uznemireni, ili barem zabrinuti ovih dana. No htio bih sve vas pozvati da tu uznemirenost ostavite po strani. Kad obiđete ovu izložbu, bit će vam jasno zašto", istaknuo je Milorad Pupovac na otvaranju izložbe, prenose Novosti, a kasnije je u više navrata naglasio da Srbima u Hrvatskoj i njemu osobno Memorandum nije prihvatljiv.

To je, službeno, bio politički apel za recentralizaciju, ali njegova suština nosila je i velikosrpske konotacije: autori su vjerovali da Jugoslavija, koju su zagovarali kao najveću moguću teritorijalnu zajednicu u kojoj je Srbija, može opstati samo ako u njoj Srbija ima snažnu državnu poziciju, stoji u samom dokumentu.

U tom je smislu Memorandum djelovao kao početni ideološki okvir koji je iz pozicije "obrane Jugoslavije" prelazio u opravdanje srpskog teritorijalnog maksimalizma ako Jugoslavija propadne.

Dejan Medaković postao je predsjednik SANU-a 1999. i na toj funkciji ostaje do 2003. U razgovoru za tjednik NIN 2. studenoga 2000., nedugo nakon pada Slobodana Miloševića, otkrio je kako je odbio politički angažman koji mu je Milošević nudio: "Tako sam, kao generalni sekretar SANU, u punoj vlasti Slobodana Miloševića, objavio da Akademija nije servis Slobodana Miloševića. Kud ćete jasnije? Ja sam odbio politički angažman koji mi je nudio Slobodan Milošević."

"Bio je intelektualna podrška Miloševiću"

Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik Vlade Zorana Đinđića, svjedok vremena i veliki kritičar Slobodana Miloševića, za Večernji list ističe kako potpuno razumije razloge zbog kojih je u Zagrebu otvorena izložba posvećena Medakovićevim djelima.

"Siguran sam da je to učinjeno zbog njegova djela Efemeris, koje govori o jednoj srpskoj građanskoj obitelji u Hrvatskoj, koja je zauzimala dosta istaknute položaje u Zagrebu i u hrvatskom društvu. I on je bio jako ponosan na svoga djeda, koji je bio predsjednik Sabora. Pričao je o razgovorima svoga djeda s Franjom Josipom. To je, po meni, bio glavni razlog. A sada, ako se gleda je li se protivio Miloševiću, nije, nije se protivio. Nije bio član političkih stranaka. On je bio intelektualna podrška Miloševiću koja se nije mnogo isticala. Bio je politički oportunist, pasivno je podržavao Miloševića."

Također, Medakovićeva objašnjenja pokazuju da su autori Memoranduma SANU, unatoč službenoj tvrdnji da žele "spasiti Jugoslaviju", polazili iz strogo srpske nacionalne perspektive. On osobno i iz antikatoličke, unatoč činjenici da je išao u franjevačku školu, o čemu je govorio s poštovanjem. No, NDH i ustaše formirale su ga u drugom ekstremnom smjeru, koji je zadržao i više se nije vratio u Zagreb, gdje je njegova obitelj bila generacijama i ostavila dubok kulturološki, umjetnički i društveni trag, što se na Danima srpske kulture željelo pokazati baš kroz izložbu.

"Duboko kontroverzna promišljanja"

"Značaj Memoranduma ipak je možda pomalo preforsiran i precijenjen. Vidio sam, odnosno pročitao sam, i "gorih", tj. radikalnijih i žešćih, srpskih "nacionalnih programa", ili pokušaja da se takvo što napravi, spram kojih se Memorandum SANU doima poput kamilice", naveo je u Globusu Darko Hudelist, koji je od 2006. do 2011. boravio u Beogradu i radio na projektu "Povijest odnosa i sukoba Hrvata i Srba u 20. stoljeću" pa imao prilike razgovarati s Medakovićem osobno.

A da je taj dio njegove biografije sporan, tvrdi i povjesničar Hrvoje Klasić u razgovoru za Večernji list.

"Usudio bih se reći, temeljem svega što znam, da je uistinu bio srpski nacionalist i da je 90-ih godina podržavao Slobodana Miloševića. Ne mislim da se bavio politikom kao političar, ali je njegovo promišljanje političkih odnosa na ovom području, po meni, duboko kontroverzno. I rekao bih - pogrešno."

"Zapad nam je aplaudirao, službena politika nas napala"

I dok postoje tek djelići Medakovićevih kasnijih interpretacija Memoranduma, detaljan na tu temu bio je intervju za Vreme iz 2003., gdje je Srbiju nazvao "jadnom državom" pa rekao sljedeće:

"Integralni tekst Memoranduma objavili smo na tri svjetska jezika - engleskom, francuskom i njemačkom. Zatim smo izdali knjigu s iznimno značajnim komentarima akademika Koste Mihailovića i Vasilija Krestića, koja je također prevedena. Dakle, znanstveno smo odgovorili na sve optužbe. Molim vas, nama se pripisivalo da smo htjeli rušiti državu (Jugoslaviju). Naprotiv, Memorandum je bio dokument kojim se pokušavalo spriječiti raspad zemlje. U prvom pasusu jasno piše: "Zastoj u razvoju društva, gospodarske teškoće, rastuće društvene napetosti i otvoreni međunarodni sukobi izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza zahvatila je ne samo politički i gospodarski sustav nego i cjelokupan javni poredak države. Svakodnevne su pojave: nerad i neodgovornost na poslu, korupcija i nepotizam, izostanak pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštivanje zakona, rastuće nepovjerenje među ljudima i sve bezobzirniji individualni i grupni egoizam. Raspad moralnih vrijednosti i ugleda vodećih društvenih institucija, nepovjerenje u sposobnost onih koji donose odluke, prate apatija i ogorčenost naroda, otuđenje čovjeka od svih nositelja i simbola javnog poretka. Objektivno sagledavanje jugoslavenske stvarnosti dopušta mogućnost da se sadašnja kriza završi društvenim potresima nesagledivih posljedica, ne isključujući ni tako katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslavenske državne zajednice. Pred onim što se zbiva i što se može dogoditi, nitko nema pravo zatvarati oči. Pogotovo na to nema pravo najstarija ustanova znanstvenog i kulturnog stvaralaštva u ovom narodu." A taj se tekst koristi onako kako kome odgovara.

Kad se pojavila afera oko Memoranduma, na Zapadu smo doživjeli aplauz. Tamo su ga isprva protumačili kao antikomunistički spis, kao znak prodora prema novoj demokratskoj državi. No službena politika u zemlji nas je napala - to jest, komunisti, Stambolić, cijeli hrvatski tisak, Slovenci - svi su reagirali kao da su ugroženi, uključujući i vladu Srbije. Vlada Ivana Stambolića oduzela nam je pravo da proslavimo stotu obljetnicu SANU-a.

Sve je to vrtlog dnevne politike. Moram reći da postoji velik problem, a to su nevladine organizacije koje stalno iznose optužbe za nacionalizam - bilo zato što ih netko plaća, bilo zato što od toga žive. U takvoj nezdravoj klimi, u kojoj sve odiše truleži, teško je sačuvati obraz i dostojanstvo."

"Srbija nije imala ljude"

No, Hudelistu se Medaković poprilično otvorio, više puta naglašavao da je Memorandum bio pokušaj očuvanja Jugoslavije "sa snažnijom ulogom Srbije u njoj". A tu je došao i do veze s Miloševićem.

"Kad se Milošević pojavio, svi mi, i Mića (Popović - op. aut.), i Mihiz (Borislav Mihajlović - op. aut.), i Matija (Bećković - op. aut.), svi smo se u jednome trenutku ponadali da će on možda povesti zemlju ka demokratizaciji. Mi smo generalno prezirali Stambolićev CK SK Srbije, mi smo veoma loše mislili o Ivanu Stamboliću, pa nam se u nekim trenucima učinilo da dolazi čovjek s reformama, i onda smo ga u nečemu i podržali i bili smo na njegovoj strani, sve dok nismo uvidjeli njegovu prirodu, da je autokrat i da je u suštini nespreman za radikalnu demokratizaciju u društvu i promjenu poretka... A ja sebe osobno nisam vidio spasiteljem, niti je itko vjerovao da ja jesam spasitelj. Srbija nije imala ljude. Ona je imala pisca. Ali da pisac bude vođa naroda, to je nemoguće..."